- - - - - -
petak, 01 maj 2026
A+ R A-

ZAŠTO NE ĆUTITE, ZAŠTO ŠIRITE SMUTNJU?!

15082016

Kako postupiti u određenoj situaciji, naročito kada je potrebno nekome ukazati na grešku, jedno je od krucijalnih pitanja u međuljudskim odnosima. Ovo pitanje posebno dolazi do izražaja u današnjem vremenu kada postoji sve veća potreba za javnim ukazivanjem na greške, međutim, mnogi ljudi ukazivanje na greške smatraju pogrešnim postupkom koji dovodi do širenja smutnji i zastupaju mišljenje da se u takvim situacijama treba suzdržati od ukazivanja na grešku i da treba ćutati. Ukazivanje na grešku predstavlja dobronamerno upućivanje saveta osobi koja greši i u takvim situacijama svi vernici, kako oni akademski obrazovani tako i oni koji nemaju akademsko šerijatsko obrazovanje treba da se postave širokogrudno, da objektivno sagledaju svoje postupke i da prihvate savet koji im se upućuje. Uvažena braćo i sestre, moramo biti svesni činjenice da je na našim prostorima zastupljeno mnogo devijantnih pojava, nemoralnih postupaka, mnogo greha koji se javno čine, mnogo neispravnih ubeđenja, pogrešnih tumačenja vere. Sve ove pojave treba eliminisati, a prvi korak u popravljanju ovakvog stanja jeste ukazivanje na greške. Nepobitna je činjenica da prilikom ukazivanja na greške, propuste, grehe, pogrešna tumačenja vere, treba biti mudar i uvažavati mnoge činjenice, ali, uz sve to, treba da znamo da je nemoguće popraviti stanje i loše navike bez ikakvog otpora onih kojima se ukazuje na grešku, prestup ili nemoralnu radnju. Treba imati u vidu da, kada se kod takvih osoba pojavi otpor i odbojnost prema savetu koji im se upućuje, to nikako ne znači da su pogrešili oni koji savjetuju. Svi poslanici, učenjaci, reformatori, neminovno su na početku ukazivanja na devijantne pojave nailazili na otpor, ali se nakon određenog vremena uvidelo da su bili u pravu. Ako bismo svi ćutali i izbegavali ukazivati na očigledne negativnosti, onda bismo pustili ljude da grcaju u devijacijama i tako bismo otvorili vrata njihovom širenju, a takvo postupanje nijedan iskreni vernik ne bi sebi smeo dozvoliti. Oni koji pozivaju na pozitivne promene i koji žele da se ljudi popravljaju na individualnom i kolektivnom planu treba da deluju na odgovarajući način i da primenjuju metode koje će polučiti željene rezultate, a to će postići ako se budu konsultovali sa onima koji su stariji, iskusniji i učeniji, i ako se fokusiraju na prioritete, uzimajući u obzir stanje ljudi, vrieme i prostor u kojem se nalaze, kako se ne bi postigao suprotan rezultat od onoga koji se očekuje. U pogledu ovog pitanja ljudi su otišli u jednu od dve krajnosti, a veoma malo je onih koji su potrefili sredini, istinu. Postoje ljudi koji znaju mnogo toga, ali svojim postupcima pokazuju da ih se ne tiče ono što vide oko sebe: grehe, pogrešna tumačenja vere, devijantne postupke, a svoju slabost često tumače mudrošću ili mišljenjem da još nije vreme da se o određenim pitanjima treba govoriti. Po njima, skoro da ne postoji nešto novo o čemu treba govoriti i na šta ljude treba upozoravati. Oni neretko sledeće dve skupine smatraju žestokim, nezrelim, neiskrenim, i u tom duhu odgajaju one koji njih uzimaju za autoritete. Druga skupina jesu oni koji bi želeli da preko noći poprave stanje, ne uvažavajući skoro pa nikakve okolnosti koje su veoma bitne u datom vremenu i prostoru, što je u suprotnosti sa Allahovim zakonima na Zemlji. Da je to bilo moguće, onda bi to ponajpre učinili poslanici, a i oni su svoje narode pozivali dugi niz godina i nisu pokušavali da u kratkom periodu promene stanje. Oni opet druge dve skupine smatraju popustljivim, neiskrenim i u tom duhu oni odgajaju one koji njih uzimaju za autoritete. Treća skupina jesu oni koji se trude, koji ukazuju na grehe, devijantne i nemoralne pojave, pogrešna tumačenja vere, u svemu tome slušajući govor starijih, iskusnijih, učenijih, uvažavajući činjenično stanje na prostoru u kojem borave, uvažavajući pravilo postepenosti, sa mudrošću, strpljenjem, blago. Oni su, a Allah najbolje zna, odabrali put istine, jer je to u osnovi jedini prihvatljiv metod i pravac kojim su kročili svi poslanici. Oni veoma često ljude iz prve kategorije pokušavaju ohrabriti i ubediti da postoji mnogo toga što se može menjati, bez izazivanja velikog negodovanja, a isto tako i one iz druge kategorije pokušavaju ubediti da stvari ne mogu da se menjaju preko noći, da se mora uvažavati princip postepenosti, da se mora uvažavati činjenično stanje prilikom pozivanja ljudi i ukazivanja na neispravne postupke prisutne u jednom društvu. Zato, uvažena braćo i sestre, ako vidite osobu da ukazuje na grehe, propuste, devijantne i nemoralne postupke, na pogrešna tumačenja vere, prvo što treba jeste da cenite tu osobu, zato što na taj način, kada podigne svoj glas protiv pogrešnih postupaka u jednom društvu, sebe i svoju porodicu izlaže raznim pritiscima, a sve s ciljem da se mi i naše društvo popravimo. Svima nama trebao bi da krajnji cilj bude zadovoljstvo Uzvišenog Allaha, koje se može postići samo ako iskreno želimo istinu, a ona se može postići samo ako budemo spremni da pogledamo istini u oči i da, onda kada nam se donese validan dokaz, prihvatimo ono što nam se govori. Postoji mnogo onih koji su spremni da brane stavove koje zastupaju samo zato što su odrasli u okrilju takvih mišljenja, pa čak i kada im se izlože jasni dokazi da su ta mišljenja neispravna. Takvi ljudi one koji im ukazuju na greške smatraju konzervativnim, da im se mešaju u privatnost, da ne razumeju stanje, da su “plaćenici”, da su pripadnici neke nepostojeće sekte, da su izrod naroda. Umesto da se te osobe uvažavaju, poštuju, cene, zbog truda koji ulažu da bi popravili stanje jednog naroda, oni, nažalost, često, kako od pojedinaca tako i od institucija, zbog slabosti i nespremnosti da se prihvati istina, bivaju marginalizovani, i u mnogim segmetima života obespravljeni. Istorija (naših krajeva) prepuna je primera ljudi koji su na početku svog delovanja bili potvarani, proganjani, vređani, omalovažavani, od strane onih tvrdokožaca koji se nisu slagali sa njima, ali su nakon određenog vremena, uz Allahovu pomoć, uspeli da poprave stanje i da dokažu da je ono što rade i čemu pozivaju – ispravno i da je to istina.